Cabaret New Burlesque glamur i erotika

Napisao/la Ivana. Posted in Vintage

Burlesque-Naslov

Prošlu subotu u Kino SC dolepršao je dašak prošlosti. Nastupila je skupina umjetnika iz Amerike pod nazivom „Cabaret New Burlesque“, skupina koja nas je zabavila, navela na razmišljanje i oduševila svojim erotičnim i duhovitim nastupima, sve uz naglašeno pretjerivanje i izrugivanje društva, a posebno je ismijavana ljudska pohlepa i proždrljivost.
Za mene je to bio pravi bijeg od svakodnevice, od svih kalupa i stereotipova. Cjelovečernje slavljenje ženskog tijela, lijepog onakvo kakvo je, sa svim vrlinama i manama, odvuklo mi je misli od fotošopiranih, anoreksičnih djevojčica koje nas gledaju sa naslovnica časopisa. Vjerujem da je oslobađanje tijela, golotinja i seksipil uspjela razbiti okove publike, ako ne zauvijek, barem tokom cijele večeri. Zagrebačka me publika, ovaj put ugodno iznenadila, dosta je dama došlo obučeno u retro stilu, a cijelu je večer atmosfera bila odlična, smijeh je ispunjavao dvoranu.
Žensko tijelo, senzualno i oblo u blještavim i raskošnim kostimima. Korzeti, halteri, mašnice, perje, resice na bradavicama – kao da me netko bacio u bajku pisanu po mojoj mjeri.
Pojedinačni nastupi pet predivnih žena i jednog simpatičnog muškarca uklopljeni su u cjelinu odličnim vođenjem od strane Kitten on the Keys.

Skupina "Cabaret New Burlesque"

Burlesque-Kitten-on-the-Keys

Kitten on the Keys  je talentirana glazbenica (svira piano, usnu harmoniku, bubnjeve…) ugodnog glasa i sa odličnim smislom za humor. Dolazi iz San Francisca, svirala je u grupi White Strains, te u grupi Sugar Babydoll (s Courtney Love). Godine 2007. pridružila se turneji gothic-punk banda The Damned. Svirala je sa jazz muzičarem Little Jimmyj Scott u Las Vegasu, te vodila Exotic World i Burlesque Hall of Fame. Tijekom večeri osim živopisne najave pojedinih izvođača. promijenila je mnoštvo kostima, nasmijala nas do suza, pjevala, svirala i animirala publiku.
Burlesque-dirty-martiy

Dirty Martini osebujna, graciozna i sa iznimnim talentom za izvedbu debeljuca posebno je oduševila i publiku i mene, te nije čudno da je baš ona jedna od najpoznatijih i najobožavanijih umjetnica nove burleske i queer ikona. Na njujorškom Festivalu burleske, tri je godine za redom osvajala titulu „Najboljeg tijela u burleski“. Na subotnjem nastupu posebno me se dojmila njezina gipkost i lakoća pokreta, unatoč njezinoj građi, te njezina točka u kojoj utjelovljuje figuru pravde, koja oslobađajući se odjeće dolazi do sve više i više novaca.


Burlesque-julie-atlas-muz

Julie Atlas Muz  oduševila me pomaknutom izvedbom sa „fantomskom“ (otkinutom) rukom, te plesom sa ogromnim balonom. Originalna i neočekivana, spoj klauna i dame u jednom. Jul je priznata umjetnica i koreografkinja iz New Yorka. Godine 2006. i 2010. osvojila je titulu Miss Exotic World.


Burlesque-Roky

Roky Roulette jedini muško izvođać te večeri, energičan, lijep i umiljat, ma scenu je došao dva puta. Prvi puta kao porcija piletine, komična, ali meni ne baš zabavna izvedba i drugi puta kao kauboj striper na konjić. Druga me izvedba zabavila i oduševila. Jedan od začetnika boyleske San Francisca.
Slijedeće dvije izvođačice, Mimi i Catherine su mene najviše oduševile. Retro dame, oduševile su me svojim izgledom, striptizom, gracioznim pokretima i glamurom. Mimi je u subotu na sceni proslavila i svoj rođendan.


Burlesque-Mimi

MiMi Le Meaux tetovirana ljepotica, frizurom i oblinama podsjeća na Marilyn Monroe i pokretačka je snaga burleske. Sredinom devedesetih sa Mistress Persephone osnovala je Dames in Dis Dress duo, projekt koji je pokrenuo novi procvat burleske. Njezine točke podsjećaju na striptiz točke iz pedesetih. A također je vezana uz garage i punk rock glazbom (također nastupala s The Damned).


Burlesque-Catherine-dlish

Catherine D'Lish osobna koreografkinja Dite Von Teese, ostavila je bez daha mene i mnoge u publici. Njezini senzualni pokreti, seksipil i klasična ljepota ne čude što je jedna od najnagrađivanijim i najutjecajnijim izvođačicama burleske današnjice.
Ovi nesvakidašnji umjetnici za naš grad i državu snimili su i film „Tournée“ koji jedva čekam da pogleda i podijelim sa vama dojmove. Na kraju članka možete pogledati galeriju slika koje smo ja i dragi uspjeli napraviti sa svojim fotićem (upozorenje! galerija sadrži golotinju i nije primjerena za maloljetne osobe).

Što je to Burleska!?
Burleska je književno, dramsko ili glazbeno djelo pisano da uzrokuje smijeh kroz karikiranje duha ili načina izvedbe ozbiljnih djela, ili kroz pretjeranu interpretaciju njihove tematike. Naziv proizlazi iz talijanske riječi burlesco, a koja sama dolazi iz talijanske riječi burla – šala, ismijavanje ili izrugivanje.
Pojam burleske pokriva područje karikature, parodije i travestije, a u teatralnom smislu i ekstravaganciju kakva je bila prikazivana tijekom viktorijanske ere. „Burleska“ se koristi u engleskom jeziku u tom književnom i teatralnom smislu od kraja 17. stoljeća. Retrospektivno se primjenjuje na Chaucerova i Shakespeareova djela te na grčko-rimske klasike. Oprečni primjeri književne burleske su britki The Rape of the Lock Alexandrea Popea i drski Hudibras Samuela Butlera. Primjer glazbene burleske je Burleska za klavir i orkestar Richarda Straussa iz 1890. Primjeri burleski u kazalištu uključuju Robert the Devil W.S. Gilberta i Lutz Shows A.C. Torr-Meyera, uključujući Ruy Blas i Blase Roue.
Kasnija upotreba termina, naročito u Sjedinjenim Državama, se odnosi na izvedbe u formatu varijete-predstave. One su bile popularne između 1860. i 1940., često u kabareima i klubovima, kao i u kazalištima, te su sadržale prostu komediju i ženski striptiz. Neki holivudski filmovi su pokušali rekreirati duh tih izvedbi u periodu od 1930. do 1960., ili su sadržavali scene u dramskim filmovima, kao što su Cabaret iz 1972. i All That Jazz iz 1979., između ostalih. Interes za ovaj format je ponovno narastao nakon 1990.


Burleska u glazbi


Klasična glazba
Krenuvši od početka 18. stoljeća, termin burleska se koristio širom Europe za opis glazbenih djela u kojima su ozbiljni i komični elementi bili postavljeni nasuprot ili kombinirani kako bi se postigao groteskni efekt. Preuzet iz književnosti i teatra, „burleska“ se koristila, i još se uvijek koristi, u glazbi za označavanje svijetlog ili veselog ugođaja, ponekad kao suprotnost ozbiljnosti.
U ovom smislu farse i pretjerivanja, a ne parodije, često se pojavljuje na njemačkoj pozornici između sredine 19. stoljeća i 1920-ih godina. Operete burleske su pisali Johann Strauss II (Die lustigen Weiber von Wien, 1868.), Ziehrer (Mahomed's Paradies, 1866.; Das Orakel zu Delfi, 1872.; Cleopatra, oder Durch drei Jahrtausende, 1875.; In fünfzig Jahren, 1911.) i Bruno Granichstaedten (Casimirs Himmelfahrt, 1911.). Francuske reference na burlesku su manje česte nego u Njemačkoj, iako je Grétry skladao za „drame burlesque“ (Matrocoo, 1777.) Stravinsky je nazvao svoju komornu baletnu operu iz 1916. u jednom činu Renard (Lisica) "Histoire burlesque chantée et jouée" (burleska u priči otpjevana i odsvirana). Kasniji primjer je burleskna opereta Ernsta Kreneka pod naslovom Schwergewicht (Velika težina) (1927.).
Neka orkestralna i komorna djela su se također nazvana burleskama, a dva rana primjera su Telemannov Ouverture-Suite Burlesque de Quixotte, TWV 55 i Sinfonia Burlesca Leopolda Mozarta (1760.). Još jedan komad koji se često izvodi je Burleske für Piano und Orkestar Richards Straussa iz 1890. Burleska se može koristiti za opisivanje određenih stavaka instrumentalnih glazbenih kompozicija koje često sadrže plesne ritmove. Primjeri su Bachova Burlesca, in Partita No. 3 za klavir (BWV 827), „Rondo-Burleske“, treći stavak Mahlerove Devete simfonije i četvrti stavak, „Burlesque“ , Shostakovichevog Koncerta za violinu br. 1.


Jazz
Korištenje burleske nije bilo ograničeno samo na klasičnu glazbu. Poznate ragtime travestije su The Russian Rag autora Georgea L. Cobba koji se bazira na Rahmanjinovljevom Preludiju u Cis-molu te Lucy's Sextette autora Harryja Alforda baziran na sekstetu „Chi mi frena in tal momento?“ iz Donizettijeve Lucia di Lammermoor.


Viktorijanska kazališna burleska
Viktorijanska burleska, ponekad poznata kao „travestija“ ili „ekstravagancija“, bila je popularna u londonskim kazalištima između 1830. i 1890. Poprimila je oblik parodije glazbenog teatra u kojoj bi poznata opera, predstava ili balet bili adaptirani u široku komičnu predstavu, obično glazbenu, često u risqué stilu, koja bi se rugala kazališnim i glazbenim konvencijama i stilovima originalnog djela i citirala ili kopirala tekst ili glazbu iz originalnog djela. Komedija je često proizlazila iz nepodudaranja i apsurdnosti klasičnih tema, s realističnim povijesnim kostimima i scenografijom koja je bila u oprečnosti s modernim aktivnostima koje su glumci izvodili. Madame Vestris je producirala burleske u Olimpijskom teatru od 1831. s Olympic Revels autora J.R. Planchéa. Drugi autori burleski su H. J. Byron, G. R. Sims, F. C. Burnand, W. S. Gilbert i Fred Leslie.
Viktorijanska burleska je imala veze i djelomično proizlazila iz tradicionalne engleske pantomime „s dodatkom gegova i obrata“. U ranim burleskama, slijedeći primjer baladne opere, riječi pjesama su bile napisane za popularnu glazbu. Kasnije burleske su kombinirale glazbu iz opera, opereta, mjuzikla i revija, a neke od ambicioznijih predstava su dale komponirati novu glazbu za sebe. Ovaj engleski stil burleske je bio uspješno predstavljen u New Yorku tijekom 1840-ih.
Neke od češćih tema burleske su bile Shakespeareove drame i velika opear. Dijalog je uglavnom bio napisan u rimovanom dvostihu, slobodno začinjenom lošim dosjetkama. Tipičan primjer je burleska Macbetha: Macbeth i Banquo ulaze pod kišobranom, a vještice ih pozdravljaju za „Hail! Hail! Hail!“ (dvosmisleno: pozdrav ili tuča). Macbeth pita Banqua „Što znače ovi pozdravi, plemeniti prijatelju?“, a odgovor mu je „Ove padaline 'haila' (pozdrava; tuče) dolaze prije vašeg 'reigna' (vladavine; kiše).“ Zaštitni znak burleske je bio prikaz privlačnih žena u ulogama travestije, obučenih u tajice kako bi pokazale svoje noge, no same predstave su rijetko bile više nego skromno risqué.
Burleska je postala specijalitet određenih londonskih kazališta, uključujući Gaiety i Royal Strand Theatre od 1860-ih do početka 1890-ih. Do 1870-ih, burleske su često bile djela od jednog čina koja su trajala manje od jednog sata i koristila su pastiše i parodije popularnih pjesama, opernih arija i druge glazbe koju bi publika lagano prepoznala. Glavni glumci su, između ostalih, bili Nellie Farren, John D'Auban, Edward Terry i Fred Leslie. Otprilike nakon 1880., viktorijanske burleske su postajale duže, sve dok nisu bile cjelovečernja zabava, a ne samo dio repertoara od dvije ili tri predstave. Početkom 1890-ih, ove burleske su izašle iz mode u Londonu, a fokus Gaietyja i ostalih burlesknih kazališta se pomaknuo na novi, pristojniji, ali manje književni žanr edvardovske glazbene komedije.


Američka burleska
Američke predstave burleske su u originalu bile izdanak viktorijanske burleske. Engleski žanr je bio uspješno uprizoren u New Yorku počevši u 1840-ima, a popularizirala ga je gostujuća britanska burleskna trupa, Lydia Thompson i „Britanske plavuše“, počevši od 1868. Predstave burleske u New Yorku su uskoro počele sadržavati elemente i strukturu popularnih minstrela. Sastojale su se od tri dijela: prvi – pjesme i komični skečevi s komičarima niskog rasta, drugi – razni oliji i muški izvođači kao što su akrobati, mađioničari i solo pjevači, treći – zborske pjesme i ponekad burleska u engleskom stilu s tematikom politike ili neke aktualne predstave. Zabavu bi obično završavala egzotični plesači ili hrvački ili boksački meč.
Dok je burleska izašla iz mode u Engleskoj krajem 19. stoljeća, i zamijenila ju je edvardovska glazbena komedija, američki stil burleske je cvjetao, ali sa sve većim fokusom na žensku golotinju. Uvedeni su egzotični „cooch“ plesovi, vjerojatno sirijskog porijekla. Zabava je pružana u klubovima i kabareima, ali i u glazbenim dvoranama i kazalištima. Početkom 20. stoljeća, nastala su dva nacionalna kruga burlesknih predstava koji su se natjecali s vodviljskim krugom i sa rezidentnim turpama u New Yorku, kao što je bio Minsky's kod Winter Gardena.
Tranzicija od burleske starog stila prema striptizu je bila postepena. Isprva su izvođačice pokazivale svoje figure istovremeno pjevajući i plešući, neke su bile manje aktivne ali su to nadoknađivale pojavljivanjem u zamršenim kostimima. Striptizete su postepeno zamijenile pjevajuće i plešuće izvođačice, a do 1932. je bilo barem 150 glavnih glumica-striptizeta u SAD-u. Najveće zvijezde su bile Sally Rand, Gypsy Rose Lee, Tempest Storm, Lili St. Cyr, Blaze Starr, Ann Corio i Margie Hart, koja je bila dovoljno slavna da su je u pjesmama spomenuli Lorenz Hart i Cole Porter. Do kraja 1930-ih, burleske su imale do šest striptizeta uz koje su se pojavljivali jedan ili dva komičara i majstor ceremonije. Komičari koji su se pojavljivali u burleskama u ranim fazama svojih karijera su bili Fanny Brice, Mae West, Eddie Cantor, Abbott i Costello, W. C. Fields, Jackie Gleason, Danny Thomas, Al Jolson, Bert Lahr, Phil Silvers, Sid Caesar, Danny Kaye, Red Skelton i Sophie Tucker.
Nesputana atmosfera burlesknih lokala je puno toga dugovala slobodnom točenju alkoholnih pića, a uvođenje prohibicije je bio ozbiljan udarac. U New Yorku, gradonačelnik Fiorello La Guardia je pritisnuo burlesku i ugasio je do početka 1940-ih. Preživljavala je drugdje u SAD-u, uz sve manju pažnju, a tijekom 1970-ih je došla do „svoje konačne propasti“ zbog golotinje koja je postala normalnom stvari u kazalištima. I tijekom svojih godina propadanja i nakon njih, snimani su filmovi koji su htjeli uhvatiti američku burlesku, uključujući Lady of Burlesque (1943.), Striporama (1953.) i The Night They Raided Minsky's (1968.).


Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, došlo je do ponovnog oživljavanja burleske. Nova generacija, nostalgična za spektaklom i prividnim glamurom klasične američke burleske je stvorila kultne sljedbenike ove umjetnosti početkom 1990-ih kod revija „Cinema“ Billie Madley i kasnije kod „Dutch Weismann's Follies“ u New Yorku, trupe „The Velvet Hammer“ u Los Angelesu i The Shim-Shamettes u New Orleansu. Istaknute izvođačice neo-burleske su Dita Von Teese i Julie Atlas Muz, a Agitprop-grupe kao Cabaret Red Light su koristile političku satiru i umjetnički ples u svojim predstavama. Održavaju se godišnje konvencije kao što su Vancouver International Burlesque Festival i izbor za Miss Exotic World.

Burlesque-1Burlesque-2Burlesque-3Burlesque-4Burlesque-5Burlesque-6Burlesque-7Burlesque-8Burlesque-9