6. Trash'n'burn Miting Američkih Automobila

I ove godine smo posjetili Trash and Burn Miting Američkih Automobila, šesti po redu, nama treći (kako nam je bilo prošlih godina vidite na linkovima 2012 i 2013).

Ove godine miting je bio još bolji, još zanimljiviji, sa još više sadržaja i još više posjetitelja. Drago mi je da su ljudi konačno prepoznali gdje je dobro. Cijene cuge, klope i majica su ostale i dalje pristojno niske, tako da smo opet otišli doma sa dvije nove crne majice, siti i napiti. U odnosu na prošlu godinu pozitivne su promjene novi sanitarni čvor sa toaletima i tuševima, te proširena terasa sa puno više mjesta i osoblja (tete su bile jako ljubazne).
Na moje veliko zadovoljstvo bilo je puno više motora. Dokaz je to da ako nešto radiš iz ljubavi i strasti ne treba ti reklama. Put je dug i vjerujem da traži puno odricanja, ali rezultat je neminovan. Najbolja reklama je osobna preporuka ljudi. Prije koji mjesec kontaktirao me organizator jednog drugog festivala i pitao me kako da privuče više ljudi iz moto zajednice. Na nekoliko mojih konkretnih prijedloga dobila sam odgovor pa moramo i mi od nečega živjeti!? Dalje se nisam trudila objašnjavati. Na e-mail sam dobila ponudu za mene i još jednu osobu po specijalnoj cijeni, koju si ja nikako nisam mogla priuštiti. Zahvalila sam se, a utjeha mi je bila da znam da ništa ne propuštam i da me uskoro čeka Trash and Burn. Naravno da je svakoj ovakvoj organizaciji jedan od ciljeva da se bude u plusu i nešto zaradi, ali to ne smije biti glavni cilj. Ako je glavni cilj organizacije zarada, rezultati su kratkoročni.

Za razliku od prošla dva puta kada smo kampirali po tri dana i u potpunosti se opustili, ove godine došli na jednodnevni obiteljski izlet sa našim četveromjesečnim sinom, mojom mamom i prijateljima. Proveli smo se odlično, dan je bio predivan. Ručali smo gulaš, na preporuku našeg prijatelja gangstera Igora, svaka čast, da sam mogla pojela bi još koju porciju. 

Za ovu prigodu sin i ja smo se posebno sredili.
Ja sam nosila haljinu sa višnjama koju je samo za mene izradila moja draga prijateljica Charmel Clowny. Uz haljinu sam nosila unikatni nakit, naušnice i narukvicu, koje je samo za mene, posebno uz ovu haljinu izradila još jedna draga kreativka Milushka, sandale na punu petu Bata koje sam ukrasila unikatnim kopčicama koje je također izradila Milushka i crvenim mašnicama koje je izradila Charmel, crvenu vintage torbicu i prigodnu frizuru.
Moj sin  nosi vintage mornarsku bluzicu, a vozi se u kolicima iz 1958. godine, koje je restaurirao moj dragi i njegov prijatelj majstor od tapeciranja (sa velikim iskustvom u restauriranju antiknog namještaja).

Kao i svake godine i ove je bilo puno zanimljivih auti i motora, a novo su bili custom bicikli i bicikli sa pomoćnim motorom.

Obzirom da nam je beba još mala, a mi smo imali još u planu posjetiti moto susret  u Samoboru krenuli smo za Zagreb taman kada su se pin up curke počele skupljati oko automobila za fotkanje. Uhvatila sam ih samo kratko u pripremi. Sve su one lijepe na profi fotkama, ali meni osobno su predivne i ovako uhvaćene u hodu.

Svaki put kad se vratim sa Trash and Burna donesem doma sa sobom nešto novo, ovaj put je to jedno divno poznanstvo sa dvije Riječanke.

Za kraj, najneugodnije iskustvo bio je intervju … jao. Iskreno nisam baš rječita i stresli su me totalno nespremnu. Sva sam se zbunila i trkeljala bez veze. Jedno od pitanja bilo je nešto u stilu što je meni bitno kad se ovako obučem, pokušala sam im objasniti, no vjerujem da me ništa nisu razumjeli. Uspomene dragi moji, bitne su mi uspomene, kad se ovako obučem ponovno proživljavam sve one priče koje sam slušala od mojih baka i mame, ali to je tako teško objasniti riječima. To je mješavina osjećaja koje je teško opisati. Nije mi se sviđalo što su me navodili na to da je to sve samo zato jer je sada retro in i moderno. Da, istina je, u zadnjih par godina sve više je moderno biti vintage, retro, pin up… meni osobno je drago zbog toga. Ništa im nisam uspjela odgovoriti kako spada, osjećala sam se cijelo vrijeme kao da se branim. Pa da odgovorim vama koji me čitate. Da li sam ja i prije oblačila vintage stvari?! Da, još u osnovnoj školi sam „krala“ stvari mojim  bakama i mami i oblačila ih. Nosila sam njihovu odjeću u razni kombinacijama sve do završetka faksa. Da li sam hodala uokolo obučena kao domaćica iz pedesetih iz Amerike? Nisam. Nosila sam većinom crninu i u njoj sam se najbolje osjećala. Tu i tamo sam nosila tigrasto i točkasto. Kad sumiram, oblačila sam se kao Bettie Page, koja u slobodno vrijeme nosi marte i vojne hlače.
Da li slušam staru muziku? Da slušam, u mojoj obitelji su se uvijek kupovale ploče, od Elvisa, Ive Robića, do Zeppelina. Svaka generacija u obitelj je donijela nešto novo.
Moja prva i najveća ljubav su Depeche Mode i uspjela sam postići to da ih je moja baka prepoznavala na radiju i govorila to su oni od Ivane.
Nadam se da ću uspjeti obiteljske uspomene i ljubav prema dobroj muzici prenijeti i na mog sina, a da će on u našu obitelj donesti nešto novo i kvalitetno.