Pa tamburama mangupi prepreče put
Kada pomislim da ne može ljepše, ne može savršenije Dorđe Balašević me uvijek uvjeri u suprotno. Uvijek može biti bolje, ljepše, savršenije i život je zato lijep. Kako god nam trenutno loše izgledao, život nam nosi još puno neotkrivenih ljepota. Ovaj koncert vratio me nazad u bajku, podsjetio me koliko sam sretna, koliko volim, kako imam divnu obitelj i prijatelje i kako sam sretna da je Đole još uvijek tu, na sceni sa svojim „patetičnim“ ljubavnim pjesmama. Predivnim životnim, ljubavnim pjesmama. Hvala ti Đole na tome!
Koncert je trajao nešto malo manje od četiri sata, koja su prošla kao tren. Red Đoletovog životnog humora, red pjesama u izvedbi sedamnaest pratećih svirača, sve izvedeno na „ulici“ nekog starog grada u neko prošlo, sretno vrijeme. Koncert razrađen do detalja, djelovao je spontano i improvizirano s jedne i savršeno uvježban i usklađen s druge strane. Vjerujem da tu ravnotežu mogu postići samo rijetki. Balašević i njegova obitelj to mogu.
Digla sam se sa cijelom dvoranom i plesala na moju pjesmu „Devojka sa čardaš nogama“, iako sam u 8 mjesecu trudnoće i u visokim petama osjećala sam se lagano i bez ikakvih prepreka.
Kako su me sreća i ljubav odveli na koncert
Nisam znala da je koncert u planu, saznala sam slučajno dan prije početka prodaje ulaznica na poslu. Moj dragi se odmah ponudio da mi ode kupiti kartu, stajao je u redu 6 sati na hladnoći i kupio kartu samo svojoj trudnici, jer za dvije karte nismo imali. Ljubav? Da, ona ista „patetična“ u koju vjeruje i o kojoj pjeva Đole.
Išla sam u društvu još jedne trudnice (ona još luđa od mene, ostalo joj je tri tjedna do poroda) i jedne divne prijateljice, koja je pazila na nas dvije. I moram se pohvaliti, izdržale smo četiri sata bez posjete toaletu (što je za trudnice jako puno vremena).
Ništa ne smije biti savršeno
Ne znam koliko ste upoznati sa Perzijskim tepisima i namjernim greškama koje se na njima rade. Ja sam čula dva različita razloga tome i oba mi imaju smisla. Jedan je da samo Bog smije stvarati savršenstvo, a druga da je mjesto te nesavršenosti na tepihu mjesto gdje ulazi i izlazi duh, te da nas uvijek podsjeća na to da biti savršen ne znači otkloniti svaku nesavršenost.
Tako je ovaj koncert bio savršen, sa nekoliko grešaka. Najveća greška je dvorana Lisinski. Nemojte me krivo shvatiti sama dvorana je dala doprinos da zvuk bude odličan, sjedala su udobna i meni trudnici je sjedeći koncert bio sasvim u redu. Problem je u organizaciji, prvo moj dragi je čekao šest sati u redu za karte jer su radile samo dvije blagajne, sa dvije spore djelatnice koje su prodavale karte jednakom brzinom kao da prodaju karte za neki neposjećeni koncert klasične glazbe. Drugo, neljubazno i vrlo neugodno osoblje, hostese i čuvari ili kako ih već zovu. Bilo je zabranjeno fotografiranje i snimanje koncerta i protiv toga nemam ništa. Ja prva sam spremila mobitel u torbu i nisam željela da mi išta kvari doživljaj, ne mogu shvatiti ljude koji cijeli koncert provedu na mobitelu. Gledala sam dvije mlade, lijepe cure ispred sebe u redu, stalno su bile na mobitelu, surfale po raznim vijestima, po FB-u, po mailu. Ja vjerujem da takvi ljudi propuste puno i da toga nisu ni svjesni.
Napravila sam samo jednu fotografiju (ovu mutnu nesavršenu iz teksta) i to kad se dvorana ustala na moju pjesmu, samo da mi ostane kao uspomena. Do mene je odmah dojurio iznimno bezobrazan mladić i počeo prijetiti. Ne bi se ja ljutila zbog toga, sama sam si kriva, da nekoliko ljudi ispred mene nije cijelo vrijeme koncerta snimalo, fotografiralo, a da im ni jednom taj isti mladić nije došao zaprijetiti. Dvostruki kriteriji? Trudnici se može prijetiti, a nekom drugom malo teže? Bilo je očito da ti ljudi snimaju i fotografiraju, jer su im mobiteli cijelo vrijeme bilo osvijetljeni i smetali su svima ostalima u mraku.
Završimo ipak ovaj tekst u skladu sa koncertom, lijepo i mirno. U nastavku tekst jedne od meni posebno dragih pjesama izvedene na ovom koncertu…
Remorker
Dolaze snegovi, ne vredi, sve
više i više mi smetaju studeni
u kosu me nežno k'o
sedefnu šnalicu udeni
to mi treba, moj mali
zaklon ispod neba
Otkači šlepove, nanišani jutro
i pusti tu ladju da klizi
pronašli su Ameri šifru
za to, take it easy
lutko lepa, zrela se
breskva nebom cepa
Spusti svetla, oduzmi gas
smešnih stvari se bojimo
misliš da neko pita za nas
kao da ne postojimo
Stavi misli u prazan hod
stresi zvezde k'o dudove
i polako nasuci brod na te
plišane sprudove, i sanjaj
Prolaze selice, lepršaju svilena
jedra po nebeskoj pučini
taj odlazak gusaka uvek
me starijim učini
put do raja, o zar je
uzvodno do kraja